Ursula je strahovala nad sudbinom svoje porodice uvijek upozoravajući da mogući incest u porodici može dovesti do propasti loze Buendía. Incestuozna nit koja se provlači kroz lavirint porodice Buendía (Márkezova je prvobitna zamisao i bila napisati knjigu o incestu), započela je kad se jedna Ursulina tetka udala za strica José Arkadija Buendíje i tada se rodilo dijete sa repom od hrskavice u obliku vadičepa i sa dlakavom četkom na vrhu. Ta daleka prošlost svojevrsno je upozorenje na koje je Ursula pokušala paziti sve dok je bila živa, ali nakon njezine smrti nećak Aureliano i tetka Amaranta Ursula u razvratnoj i incestuoznoj ljubavi začeli su dijete sa svinjskim repom (mitološku životinju) koja je udarila kraj plemenu Buendía.I u svojoj smrti,negdje izmedju stotinu četrnaeste i stotinu dvadeset i druge godine njenog života,Ursula je ostala dosljedna svom motu,spasavanju porodice od poroka i zla koje novac i zlato mogu donijeti.Nije mogućno živjeti u ovakvom nehatu-govorila je.Ovako će nas,na kraju,požderati životinje.Od tada nije imala trenutka mira.Na nogama već prije zore,tražila je pomoć od onog ko bi joj se prije našao pri ruci,uključujući i djecu.Iznijela je na sunce ono nešto robe koja se još mogla upotrijebiti,zaplašila je bubašvabe iznenadnim napadima insekticida, poravnala crvotočne pukotine na vratima i prozorima i živim krečom pogušila mrave u njihovim gnijezdima.Groznica obnove na kraju ju je odvela u zaboravljene sobe.Ostarjela,i smanjena do veličine fetusa,ni tada nije htjela da otkrije tajnu,gdje je sakrila zlato koje su putnici zaboravili.Tu tajnu je odnijela sa sobom u grob,ali odgovor je bio jednostavan,kao i ona sama.Bože moj,rekla je tihim glasom.Zar je ovo smrt?Počela je neku beskrajnu,brzopletu duboku molitvu,koja se produžila više od dva dana,i koja se u utorak pretvorila u zbrku od molitava i praktičnih savjeta:da crveni mravi ne sruše kuću,da nikad ne ugase lampu pred dagerotipom sa likom Remedios i da paze da se nijedan Buendija ne vjenča s nekim od svoje krvi,pošto se njihovi sinovi radjaju sa svinjskim repom.Aurelijano Sekundo je pokušao da iskoristi njeno buncanje da bi mu povjerila gdje se nalazi zakopano zlato,ali i drugi put su sva preklinjanja bila uzaludna.Kad se pojavi vlasnik,rekla je Ursula,bog će ga prosvjetiti i on će ga i pronaći.Zlato je bilo sakriveno pored njenog kreveta.Znala je da članovi njene porodice nisu svjesni koliko je život lijep i kako samo treba pogledati ravno ispred sebe i doći do pravog odgovora.
Ursulin muž Jose Arkadijo je pokazao znake tvrdičluka u rijetkim situacijama svoga života,ali to se sigurno nikako ne može porediti sa tvrdičlukom gospodina Grandea.Iz tvrdičluka i pohlepe,ovaj se čovjek i oženio kćerkom jednog daščarskog trgovca,i iskoristio miraz,dvije hiljade zlatnika sa kojima je kupio najljepse vinograde u okrugu.Njegova žena,gospođa Grande,će cijeli život biti robinja svoga muža i njegovih bolesnih ambicija.Ona je u stvari,ugnjetavana žena, ugašenog života,stvorena da se žrtvuje i bude terorisana.Bojažljiva,anđeoske nježnosti i blagosti,pomirena sa sudbinom,rijetke pobožnosti,dobra srca,oličenje dobre duše.Iako je mogla izgledati smiješna,njena plemenitost duše skrivala je neku nerazumnu i potajnu ponositost.Hladna i mračna kuća,za nju je bio cijeli svijet.U njoj je ona provodila svoj jednoliki život,među sumornim i ledenim zidinama.Prava mučenica i svetica.Zbog ovih osobina,ona je vrijedna žaljenja,ali i poštovanja. Gospođa Grande bila je suha i slaba žena, žuta kao dunja nespretna, spora; jedna od onih žena koje kao da su stvorene da se prema njima rđavo odnosi. Imala je krupne kosti, veliki nos, veliko čelo, krupne oči i na prvi pogled nešto malo sličnosti sa osušenim voćem, u kojem nema više ni slasti ni soka. Zubi su joj bili crni i rijetki, usta okružena borama, a donja vilica šiljasta i povijena naprijed. To je bila krasna žena. Mada je izgledala smiješna, ova se je žena, koja je u mirazu i u nasljeđu donijela gospodinu Grandetu preko tri stotine tisuća franaka, vječito osjećala tako duboko ponižena, zavisnošću i ropstvom protiv koga joj dobrota njene duše nije dopuštala da se buni, da nikad nije zatražila ni jedne lipe niti ikad učinila kakvu primjedbu na akta koja joj je bilježnik Krišo podnosio na popis. Ova nerazumna i potajna ponositost, ova plemenitost duše koju je Grandet stalno podcjenjivao i vrijeđao, prevladavala je u ponašanju ove žene. Gospođa Grandet nosila je stalno haljinu od zelenkaste svile koja joj je obično trajala po godinu dana; imala je veliku bijelu pamučnu maramu, slamnati šešir i gotovo nikad nije bila bez kecelje od crne svile. Kako je rijetko izlazila iz kuće, obuću je malo trošila. Napokon nikad ništa nije tražila za sebe.Ova jadna žena se bojala da stane i u zaštitu svоje ćerke,mlade i prelijepe Evgenije,jer je naučena da se ni slučajno ne suprotstavlja muškarcu i da pokorno izvršava sve naredbe.Čak i u trenucima najveće tuge i žalosti,ona nije smogla snage za preokret,već je nastavljala da plovi niz rijeku života,nemoćna da išta konkretno učini.Od silne tuge se i razboljela te je zadnje dane svoga života provela u bolničkoj postelji.Na samrti tog nježnog i brižnog stvorenja činilo se kao da ju je …anđeo molitve pročistio, ublažio najružnije crte njezina lica i ozario ga. Prizor ovog preobražaja, što je nastao uslijed patnji koje su trošile ostatke ljudskog bića utjecao je mada sporo na starog lihvara čiji je karakter ostao kao od bronce.
Dvije potpuno različite žene,dvije različite sudbine.Svaka od njih je bila krojač svoje,ali nijedna nije uspjela da svojim potomcima prenese ljubav i iskustvo koje je u životu stekla.Obe su umrle u bijedi i neimaštini,jer im novac nikada ništa nije značio.Njih je pokretala ljubav prema bližnjima,ali je one od njih nikada nisu dobile dovoljno.Zato su na drugi svijet i otišle nesrećne.
Koliko god su se na prvi pogled razlikovale,njih dvije su u stvari dijelile sličnu sudbinu.Htjele su drugima samo dobro,ali im to nije bilo uzvraćeno.Davale su cijelu sebe a od drugih nisu dobile ništa.Ursula i gospodja Grande,dvije duše,a jedno tijelo,neshvaćene majke i žene svoga doba.Možda je to tako na kraju i moralo biti.A,možda i nije,ali bilo to ovako ili onako one su bile majke,na svom genetskom i životnom zadatku.Trudile su se da svoj zadatak ispune bez ikakve nadoknade,bez hvalospjeva,bez mnogo priče.Nesebično su se nudile i trošile,pa su zato postale sinonim za bezuslovnu ljubav i bezgraničnu žrtvu.Postale su obrazac ponašanja mnogih majki,jer dovoljno je razgrnuti dušu svake današnje majke i naći ćemo nevjerovatno mnogo sličnosti.Ispod te naizgled jake,odlučne i ponosne osobe,krije se nježno i krhko,poput uplašena laneta,drago i nježno žensko biće.
Ono što se sa sigurnošću može reći kada pričamo o majci ili o majkama uopšte,bila ona moja ili tvoja,ili ona od prije nekoliko vijekova,jeste da ih nikad dovoljno nismo voljeli,da smo njihovu ljubav nesebično rasipali,jeftino trošili,a da smo se toga sjetili tek onda kada ih više nije bilo.
